Zvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivna
 

Multipleks predstavlja kompleksni signal formiran od određenog broja različitih signala, istih ili različitih formata, iskombinovanih po određenim zakonitostima sa ciljem da doprinesu uštedi kapaciteta prenosnih medijuma (žicnih ili bežičnih) u procesu prenosa većeg broja signala između dve ili više različitih tačaka u prostoru. Uređaj koji obavlja proces multipleksiranja naziva se Multiplekser. Njegov osnovni uslov koji mora da zadovolji je da multipleks signal, na mestu prijema (strani korisnika) bude moguće demultipleksirati

(Demultiplekserom) po istim zakonitostima, odnosno da bude moguće izdvojiti sve signale ponaosob, rekonstrusati njihov prvobitni oblik i format kakav je bio pre početka procesa multipleksiranja.

Osnovni tipovi multipleksiranja po principu raspodele kapaciteta prenosnih medijuma su:
1. FDM (Frequency Division Multiplexing);
2. TDM (Time Division Multiplexing);
3. CDM (Code Division Multiplexing);
4. WDM (Wavelength Division Multiplexing).
FDM - Frequency Division Multiplexing
FDM ili Frequency Division Multiplexing predstavlja proces stvaranja kompleksnog signala po principu frekventne raspodele kapaciteta prenosnog medijuma. FDM multipleks predstavlja kombinaciju različitih signala sa različitim nosećim frekvencijama (kanalima) koji se istovremeno prenose jednim prenosnim medijumom. Drugim rečima, prilikom multipleksiranja svakom pojedinačnom ulaznom signalu se menja frekventna karakteristika a vremenska ostaje konstantna. Najednostavniji primer FDM multipleksa se sreće u kablovskim distributivnim sistemima, kod koga se do krajnjeg korisnika (korisničkog TV prijemnika) fizički dovodi jedan koaksijalni kabl u okviru koga je istovremeno moguće distribuirati i do nekoliko desetina različitih TV programa raspoređenih po RF kanalima čija pojedinačna širina propusnog opsega iznosi 7, odnosno 8 MHZ u zavisnosti od RF Banda.
TDM - Time Division Multiplexing
TDM (Time Division Multiplexing) predstavlja proces stvaranja kompleksnog signala po principu vremenske raspodele kapaciteta prenosnog medijuma, pri čemu dolazi do kombinovanja višestrukih nezavisnih tokova, prethodno podeljenih prema unapred definisanim sekvencama, u jedan tok podataka. Svaki ulazni signal u multiplekser, na prijemnoj strani, se ponovo vraća (demultipleksira) u prvobitni oblik zahvaljući identičnoj sekvenci i tajmingu. Prilikom ovakvog tipa multipleksiranja dolazi do promene vremenske karakteristike pojedinačnih ulaznih signala dok frekventna karakteristika pojedinačnih ulaznih signala ostaje konstantna i za svaki ulazni signal ista. Drugim rečima, ovim tipom multipleksiranja je moguće kroz jedan frekventni opseg (kanal) omogućiti prenos većeg broja različitih signala koji imaju istu noseću frekvenciju. Različiti signali ulaze u u multiplekser po istom kanalu i iz njega izlazi kompleksni signal sa identičnom frekventnom vrednošću i propusnim opsegom i kao takav prenosi se žičnim ili bežičnim prenosnim medijumom do prijemne strane gde dolazi do obrnutog procesa demultipleksiranja. SONET (sinhrona opticka mreza), ATM (asinhroni transfer mod) i IP (internet protokol) koriste TDM tip multipleksiranja. Pristupna tehnologija na bazi vremenske raspodele kapaciteta prenosnih medijuma se naziva TDMA a konkretan primer njene primene pored navedenog je i TDMA pristup satelitu u slučaju prenosa digitalnih podataka .
CDM - Code Division Multiplexing
CDM (Code Division Multiplexing) predstavlja proces stvaranja kompleksnog digitalnog signala po principu kodovne raspodele kapaciteta raspoloživog prenosnog medijuma. Dakle, različiti ulazni signali, koje odlikuje i različita noseća frekvencija (različiti kanali), se prilikom procesa multipleksiranja, različito kodiraju i vremenski dele po unapred poznatoj sekvenci, tako da izlazni signal iz multipleksera predstavlja jedinstvenu, vremenski zavisnu seriju kratkih različito kodiranih impulsa namenjenih prenosu kroz jedan propusni opseg (kanal). Svaki signal emitovan kroz posebni kanal, svaki sa posebnim kodom, nakon CDM multipleksiranja, može biti prenet kroz isto vlakno i asinhrono demultipleksiran na drugom kraju prenosnog sistema. Pristupna tehnololgija na principu kodovne raspodele raspoloživih kapaciteta prenosnog medijuma naziva se CDMA (Code Division Multiple Access) i svoju primenu, između ostalog, nalazi u univerzalnim mobilnim telekomunikacionim sistemima (UMTS), trećoj generaciji mobilnih komunikacija (3G) i globalnim sistemima za pozicioniranje (GPS).
WDM - Wavelength Division Multiplexing
WDM (Wavelength Division Multiplexing) predstavlja proces stvaranja kompleksnog signala po principu raspodele talasne dužine namenjenog prenosu signala kroz optička vlakna. WDM kombinuje višestruke optičke TDM protoke podataka kroz optičko vlakno korišćenjem višestrukih talasnih dužina svetlosti. U suštini WDM predstavlja varijantu FDM multipleksiranja, zato što talasna dužina nekog signala predstavlja odnos njegove brzine prostiranja i frekvencije signala. Svaki pojedinačni TDM protok podataka (data stream) nakon pretvaranja iz električnog u svetlosni oblik, se zrači putem individualnog lasera koji emituje jedinstvenu talasnu dužinu svetlosti. Na osnovu broja prenosnih kanala postoje sledeće varijante WDM-a:
*rani WDM 2 ili 4 kanla talasne duzine;
*Pasivni WDM imaju 2,4,8 i 16 kanala a limitirana razdaljina iznosi do 100km;
*CWDM (Coarse Wavelength Division Multiplexing) do 18 kanala sa 20nm razmaka u rasponu opsega od 1270 do 1610nm a razdaljina preporučena iznosi 50km;
*DWDM do 160 kanala sa razmakom od 200, 100, 50 ili 25 GHz na udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara uz korišćenje optičkih pojačavača i regeneratora.